Izdržavanje kazne zatvora i mentalno zdravlje

Bez obzira na prirodu kaznenog djela, iskustvo zatvora je izuzetno zahtjevno i teško i za osobu kojoj je izrečena kazna zatvora, kao i za njegovu obitelj. Ovakvo iskustvo zahtijeva prilagodbu na život u okruženju koje onemogućava potpuno zadovoljenje temeljnih psiholoških potreba. Osobe se u zatvoru susreću s nizom situacija koje imaju negativne posljedice na njihovo mentalno zdravlje poput prenapučenosti, raznih oblika nasilja, prisilne samoće ili obrnuto, nedostatka privatnosti, nedostataka njima ispunjujućih  aktivnosti, nesigurnosti zbog budućnosti i utjecaja iskustva zatvora na posao i odnose te ograničen pristup uslugama vezanima uz mentalno zdravlje. 

U takvim, promijenjenim uvjetima života, osobe u zatvoru mogu razviti različite teškoće koje utječu na pogoršanje mentalnog zdravlja, poput depresije. S druge strane, izlaskom iz zatvora gube poznatu strukturu dana i trebaju samostalno organizirati život unutar zajednice što može imati značajan utjecaj na njihovo mentalno zdravlje, a posljedično biti i prepreka u izgradnji života nakon zatvora. 

Što je mentalno zdravlje?

Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (prema World Health Organisation, 2004.)

Iz definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije, koja kaže kako je “zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“, vidljivo je da nema zdravlja, ako nema mentalnog zdravlja.

Kako bi očuvali mentalno zdravlje, ljudi trebaju ostvarivati ispunjavajuće odnose, biti produktivni i doprinositi zajednici te imati mogućnost zadovoljenja svojih potreba.  Svaki pojedinac ima ciljeve (motive i potrebe) koje teži postići, a njihovo ostvarivanje djeluje kao nagrada te daje smisao njihovom životu. A. Maslow je definirao životne potrebe te u kakvom su one međusobnom odnosu - od fizioloških potreba koje su primarne do potrebe za samoaktualizacijom koja je posljednja u hijerarhiji ostvarivanja. Maslow navodi da osoba mora zadovoljiti osnovne životne potrebe kako bi stvorila uvjete za ostvarenje životnih potreba koje su kompleksnije. Tako recimo osoba mora ostvariti potrebu za sigurnošću da bi uopće mogla razmišljati o ostvarenju potrebe za poštovanjem. U nastavku pročitajte koje su važne životne potrebe i što one uključuju.  

Temeljne potrebe su:

FIZIOLOŠKE POTREBE – njihovo zadovoljavanje nužno je za preživljavanje, to su potreba za hranom, vodom, kisikom, spavanjem i toplinom. 

POTREBE ZA SIGURNOŠĆU – uključuje potrebu za stabilnošću, redom i kontrolom - poput stalnog zaposlenja, osiguranih financija, zdravstvenog osiguranja.   

POTREBA ZA PRIPADANJEM – označava potrebu za bliskim i sigurnim odnosima s drugim ljudima - potreba za ljubavi, emocionalnom toplinom, prihvaćanjem, pripadanjem, „sigurnom bazom.”

POTREBA ZA POŠTOVANJEM –  ostvarivanje samopoštovanja i poštovanja od strane drugih, dobivanje priznanja za uspjeh i postignuća te osjećaj vlastite kompetentnosti. Kada se zadovolje prve tri skupine potreba, jača težnja za zadovoljenjem potrebe za poštovanjem. 

POTREBA SAMOAKTUALIZACIJE – potreba za osobnim razvojem i ostvarivanjem  punog potencijala. Ljudi se manje bave mišljenjem drugih, a više djeluju da zadovolje svoje želje i ciljeve. 

Nezadovoljavanje navedenih potreba rizik je za nastanak mentalnih poremećaja. Primjerice, ako osoba nema ispunjenu potrebu za pripadanjem i ljubavlju to može dovesti do razvoja niza teškoća u socijalnom i emocionalnom funkcioniranju.

POTREBA ZA AUTONOMIJOM – označava potrebu da svojevoljno i samostalno biramo aktivnosti i donosimo odluke važne za svoj život, razvija osjećaj da smo mi ti koji upravljamo svojim ponašanjem, imamo inicijativu i slobodu izbora, a ne da se ponašamo pod prisilom i pritiskom.

POTREBA ZA KOMPETENTNOŠĆU – odnosi se na sposobnost utjecaja na okolinu i ovladavanje znanjima i vještinama, razvija osjećaj sposobnosti, učinkovitosti i uspješnosti u interakcijama s ljudima.

Tijekom izdržavanja kazne zatvora, zadovoljenje određenih potreba je u značajnoj mjeri narušeno zbog same organizacije i kućnog reda zatvora. Primjerice, narušena je autonomija pojedinca zbog unaprijed definiranih pravila i definirane strukture dana u zatvoru, bez velikih mogućnosti za donošenje vlastitih odluka.

Jedna od mogućih posljedica boravka u zatvoru je razvijanje pretjerane opreznosti i stanja pobuđenosti koje je stalno prisutno kod pojedinca nevezano uz situaciju u kojoj se nalazi i ukazuje na nezadovoljenu potrebu za sigurnošću. Ovo stanje se može javiti kao posljedica dugotrajne izloženosti okolini za koju osoba procjenjuje da je za nju opasna. To znači da osoba svaku životnu situaciju doživljava kao opasnost i očekuje napad.

Ovakvo stanje pojačane pobuđenosti iscrpljuje osobu emocionalno i tjelesno jer je osoba stalno u grču i na oprezu te se ne osjeća sigurno. Ovakvo stanje je normalno  u situacijama stvarne opasnosti, međutim ako je osoba kontinuirano u stanju pripravnosti, izložena je dugotrajnom stresu koji narušava kvalitetu života i predstavlja rizik za mentalno i tjelesno zdravlje te osobe. Ako se recimo osoba osjećala nesigurno tijekom izdržavanja kazne i organizirala je aktivnosti tako da izbjegne opasnosti ta je reakcija korisna jer je nastala zbog vlastite zaštite te odgovara trenutnoj opasnosti. Međutim, ako osoba nakon izlaska iz zatvora i dalje svaku situaciju percipira kao opasnu, ako svaku osobu promatra kao prijetnju, to može stvoriti poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju osobe.  

Neki od pokazatelja stanja pobuđenosti mogu biti osjećaj kontinuirane anksioznosti, nelagode, straha i panike, a od tjelesnih pokazatelja može biti prisutno ubrzano lupanje srca, mišićna napetost, znojenje i kratko plitko disanje. Također, osobe često predviđanju negativne ishode u različitim životnim situacijama.

Uz stanje pobuđenosti se često nadovezuju poteškoće u regulaciji vlastitih emocionalnih reakcija, izbjegavajuća ponašanja odnosno izbjegavanja situacija, osoba, ponašanja koje osoba percipira kao opasne te povlačenje od drugih. Zatvor kao okolina u kojoj postoji opravdan strah od mogućeg napada, gdje se pokazivanje emocija smatra slabošću i postoji rizik za iskorištavanje od drugih zatvorenika dovodi do stanja otuđenosti i sumnjičavosti u odnosima prema drugima.

Zatomljivanje emocija može voditi do otuđenja od vlastitih potreba i stvaranja ravnodušnosti prema bliskim osobama te nemogućnosti uspostavljanja otvorene i iskrene komunikacije. Konačno, neke osobe se u potpunosti povuku u sebe. Ako osoba koja se nađe na slobodi ima problema u uspostavljanju odnosa s drugima s kojima je prije izdržavanja kazne bila bliska treba razmisliti koji bi mogli biti uzroci problema u odnosima s drugima te si osvijestiti koji od njih bi mogli biti posljedica prilagodbe na život u zatvoru.

Nepovjerenje u druge zbog straha od iskorištavanja koje je možda u zatvoru bila uobičajena reakcija na kontekst, izlaskom na slobodu može stvoriti velike prepreke u trenutku kada se osoba vraća u obitelj te narušiti obiteljsko funkcioniranje.  

Što učiniti?

Važno je osvijestiti kako se u kojim situacijama osjećamo i ponašamo. Poznavanje sebe i vlastitih reakcija je važna informacija o tome što nam je zapravo potrebno. Ako primijetite da teško izražavate ono što osjećate, da se stalno osjećate nesigurno ili u stanju opasnosti ili vas preplavljuju vlastite emocije, stanite! Ne donosite nagle odluke o životnim pitanjima ili u odnosu s drugima. Prije bilo kakvih poteza, razmislite o onome što vam se događa, potražite objektivno mišljenje o nečemu što vas muči, priznajte sami sebi kako se osjećate. Ako osjećate da vam je teško i da se ne možete nositi s trenutnom situacijom, potražite stručnu pomoć. Popis organizacija koje pružaju različite vrste pomoći potražite u Adresaru. 

Literatura:  

Đulvat, L. (2019) Uloga i važnost roditelja koji se nalazi na izvršavanju kazne zatvora – izazovi i prepreke. Izlaganje s edukacije za službenike zatvorskog sustava u okviru projekta Neprekinute veze, Roditelji u akciji – Roda.   

Haney, C. (2001) The Psychological Impact Of Incarceration: Implications For Post-Prison Adjustment. [online] ASPE. Dostupno na: https://aspe.hhs.gov/basic-report/psychological-impact-incarceration-implications-post-prison-adjustment (Datum pristupa 15.06.2020).

Karabegović, M. (2013) Samoaktualizacija – ideal psihološkog razvoja?. [online] Istrazime.com. Dostupno na: http://www.istrazime.com/psihologija-licnosti/samoaktualizacija-ideal-psiholoskog-razvoja/ (Datum pristupa 15.06.2020).

Perišić, K. and Tomiša, T. (2018) Mentalno Zdravlje. [online] Zgpd.hr. Dostupno na: https://zgpd.hr/2018/10/09/mentalno-zdravlje/ (Datum pristupa 15.06.2020).