Iskustvo: Ti si ruža koja cvjeta

Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka - priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

Sjedila je u prostranoj sobi kaznionice u Požegi, na odjelu koji zovu – rodilište. U glavi je vrtjela film  svoga života dug dva deseteljeća i bolno uzdisala. Bila je siva i tmurna jesen te nije bilo dana, a da se niz njezino lijepo i mlado lice nisu kotrljale suze. Na trenutak bi utihnula pažljivo osluškujući.    

U sobi pored, u krevetiću, bezbrižno je snivala njezina djevojčica. 

- Plakala sam jer moje dijete ništa nije krivo, a ja sam joj priuštila to da odrasta u zatvoru. Tek kad sam je rodila shvatila sam koje su moje pogreške. Spoznala sam i da nije život biti u zatvoru s djetetom koje je nevino i ništa nije zgriješilo. Opet, bila mi je ona sve te dane i utjeha. U igri i druženju s njom brže mi je prolazilo vrijeme. Potpisala sam da neću ići kući na vikende niti u grad. Da sam te mogućnosti koristila, dijete bih morala ostaviti u zatvoru. Čak i kada bih znala da ću je ostaviti u dobrim rukama, ne bih to mogla učiniti. Ako bih i nju povela, više je ne bih smjela vratiti natrag jer tako Zakon kaže. A ja sam je dojila – pripovjeda žena koju ćemo nazvati Nada. 

Zbog brojnih krađa koje je počinila izrečena joj je odgojna mjera u trajanju od šest mjeseci do tri godine pa je još kao maloljetnica smještena u Odgojni zavod u Požegi, naslonjen uz kaznionicu s kojom dijeli upravne, financijske i zdravstvenu službu te Odjel za rodilje. Kada je stigla u Zavod bila je trudna mjesec dana. Tu su, sjeća se, s njom bile još dvije maloljetne trudnice. Šest tjedana prije poroda trudne maloljetnice se iz Zavoda sele na Odjel za roditelje u kaznionici jer Odgojni zavod nema kamo s majkama i djecom. 

- Prije poroda sustigla me i druga presuda. Bila sam opet osuđena. I opet je to bilo zbog krađa. Rodila  sam u bolnici u Požegi, carskim rezom. Liječnici su prema meni bili jako bezobrazni jer sam bila rodilja iz zatvora. Kad sam došla u kaznionicu doživjela sam potpuni šok jer na odjelu osim mene i  mog djeteta nije bilo nikoga. Naime, jedna od dviju trudnica s kojima sam bila u Zavodu kući je otišla  odmah nakon poroda, a druga je dala dijete na usvajanje. Na odjelu s majkama i djecom smještena je i dadilja koja spava u sobi s djecom, ide s nama u šetnju, čuva djecu dok majke rade. U početku su me vodili kao da sam na zatvorenom odjelu i iz rodilišta sam van mogla izići samo u šetnju s djetetom na  dva sata, i to kada u dvorištu nema drugih zatvorenica. Ako ih je bilo vani, ja bih s kćerkom sjela na jednu klupu jer osim dadilje ni jedna zatvorenica ne smije prići djetetu. Takva su pravila. Moja je kći  bila jedino dijete u zatvoru, žene su znale zastajkivati pored nas, željele su je crtati. Komandirke su ih tjerale, a meni govorile da je takva vrsta izolacije dobra za dijete, da ne dobije hepatitis, zarazi se... Morala  sam poslušati. No lagala bih kada bih rekla da me nisu puštali da ostanem vani i duže od ta dva sata – kaže  Nada. 

U ovim strogim uvjetima i s jednim izlaskom dnevno u dvorište s djetetom je živjela, prisjeća se, najmanje  mjesec dana. 

- Imala sam pravomoćnu presudu i kazali su mi da moram u Remetinec, na Odjel dijagnostike, gdje će se nakon što obavim testove izraditi plan izdržavanja moje kazne. To je značilo da kćer moram dati svojima doma. Nema šanse, kazala sam. Ja svoje dijete ne dam. Uglavnom, tim iz Remetinca došao je u Požegu, razgovarala sam s njima, položila zaštitu na radu, slagala slagalice... Kada sam prošla taj postupak, iz takozvanih zatvorenih sam uvjeta „na papiru“ premještena u otvorene. To je značilo da s djetetom mogu više vremena provoditi vani. Počela sam potom raditi – najprije u kuhinji, a zatim  u poljoprivredi pa je moju djevojčicu čuvala dadilja. Tada sam od drugih žena doznala da moje dijete čuva osoba koja je – dvostruki ubojica! U prvi tren nisam znala što učiniti. Kako otići nekome i prigovoriti što su takvu osobu stavili da spava u sobi s mojim djetetom? I ja sam bila samo zatvorenica. Otkako sam saznala da je ta žena ubila svoga brata i majku, nisam više mogla usnuti. Dolazila sam pokraj kćerkina krevetića i sjedila. Dadilja me je tjerala, govorila da ne smijem tu biti. Nisam joj smetala jer nisam pričala ni palila svjetlo. Ja sam se samo bojala za svoje dijete – govori i danas ponavaljajući da joj nije jasno zašto njezino dijete nije čuvao netko tko je izdržavao kaznu zbog blažega kaznenog djela. 

Jednom su se, veli, njih dvije bile i posvađale, a dadilja ju je tada, tvrdi, uhvatila za majicu i pitala: „Hoćeš li da te ispljuskam?“ 

- Bojala sam se – kaže. 

Na koncu je ipak smogla snage. Pomoć je najprije potražila u Odgojnom zavodu, a zatim je sve svoje strahove kazala pučkom pravobranitelju, potom i pravobraniteljici za djecu. Ti su njezini vapaji rezultirali smjenom dadilje, ali i načelnice koja joj je bila dala taj posao.    

- Odahnula sam. Od tog trena kad sam izgovorila što me muči, moj se život u zatvoru potpuno promijenio. Nabolje. I to zaista u svakom pogledu. Za dijete sam počela dobivati kašice, potrepštine, poklone za blagadane... – priča Nada dok njezina kći, koja je u zatvoru učinila i prve korake i izgovorila prve riječi, pažljivo sluša što mati govori. 

- Rekla sam joj gdje smo bile, gdje je prohodala. Mora to znati. Da joj nisam ja kazala, učinio bi to netko drugi. A to ne bi bilo dobro. Ljutila se na mene što smo bile u zatvoru – objašnjava Nada. 

U Požegi je djevojčica dočekala i svoj prvi Božić. Bila je premala da bi danas pamtila priredbu, ali  zato je ona ostala njezinoj majci u živom sjećanju: 

- Nastupala sam. Pjevala sam pjesmu „Ti si ruža koja cvjeta“ Radojke Šverko. Kći je ležala pokraj  mene. Bilo je zaista jako lijepo, uživala sam. Trebala sam ići nastupati i u kaznionicu u Lipovici, ali suprug mi nije dopustio. On je jako ljubomoran, a Lipovica je kaznionica za muškarce. Ne b  se meni nitko mogao tamo približiti, no kazao mi je da neće biti dobro ako se usudim otići. Znala sam da bi saznao i nisam išla. Žao mi je zbog toga, ali poslušala sam ga jer sam se iz zatvora ipak  vraćala njemu. Kad god je mogao, on je mene i našu kćer posjećivao u Požegi. Donosio joj je odjeću, cipelice. Bilo je toga i u zatvoru, ali sve je bilo prilično staro. Kći koja je bila sa mnom u  zatvoru moje je prvo dijete. I, naravno, željela sam je obući u nešto lijepo, veselo. Kad sam bila u šestom mjesecu trudnoće, zbog komplikacij  sam bila odvezena u Petrovu bolnicu u Zagrebu. Ondje sam  doznala da nosim djevojčicu. Dotada su mi govorili da ću roditi sina pa je suprug sve bio i priredio za dječaka. Kad je u zatvor donio odjeću  a nju i mene u vrijednosti od tri tisuće kuna, tražili su ga račune jer je bio nezaposlen – ispripovijedala je majka. 

U kaznionici u Požegi njezina je kći proslavila i prvi rođenadan. Dopustili su joj tada da pozove fotografa iz grada. 

- Zbog dobra vladanja dobila sam pet mjeseci uvjetnoga otpusta. Kada sam bila pred komisijom, svašta su me ispitivali. I to osjećam li barem malo grižnje savjesti zbog onoga što sam učinila. Rasplakala sam se i više ništa nisam mogla govoriti. Biti u zatvoru bio je stres i za mene i za moje dijete. Ne, to nikako nije bilo dobro. Takvo iskustvo nikada više ne bih ponovila – uvjerava. 

Bio je kraj zime kad su se željezna vrata kaznionice za njom i njezinom tada jednoipolgodišnjom kćerkom zatvorila. Suprug i otac čekao ih je. No djevojčica nije željela ući u automobil. Vrištala je, otimala se. Mati kaže da je takvo njezino ponašanje posljedica traume nastale kada su jednom  prilikom zatvorskim kombijem išli k liječniku u grad na cijepljenje. 

- Komandirka je taj dan bila ljuta k'o ris. Jako je lupala vratima vozila. Kći se sve dotada rado vozila. Od toga dana više nije htjela sjesti u automobil  – priča mati. 

Kada su došle kući, njezina se djevojčica ponajviše šokirala ugledavši drugu djecu pa je stalno trčala za njima, grlila ih i ljubila. U svome je domu prvi put vidjela i štednjak na drva. Majka ju nije uspjela uhvatiti kad ga je išla dodirnuti. 

Danas je djevojčica iz zatvora osnovnoškolka. Ima mlađu sestru i tri brata. Njihova je majka nezaposlena i obitelj živi od porodiljne naknade za najmlađega sina i dječjih doplataka za starije. Otac je u zatvoru.