Iskustvo: Roza cipelice

Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka - priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

Kući je za uspomenu ponijela ružičaste cipelice. Pohabane od nošenja, bez čvrstoga potplata, u  kojima je njezina kći u kaznionici u Požegi napravila prve korake. Zato već godinama brižno čuva ovaj „komadić“ obuće, jedini koji je njezinoj princezi pristajao baš kao saliven: 

- Svi znamo koliko je za dijete koje uči hodati važno prve korake napraviti u odgovarajućoj obući. Meni u zatvoru nisu dopustili, a ne dopuštaju to ni drugima, da uz pratnju policije i medicinske sestre odem u grad kupiti cipele svojoj djevojčici. Da ju je moja obitelj odvela u kupovinu, kći se više ne bi smjela  vratiti u kaznionicu jer su pravila takva da kada dijete jednom iziđe, a da to nije odlazak na cijepljenje, u liječnika ili u vrtić – više mu nema povratka u kaznionicu. To, naravno, nije dolazilo u obzir. Meni je bilo bitno samo to da nas dvije nismo razdvojene pa makar u zatvoru bile doživotno. Zato je u potragu  za obućom u trgovine odlazila moja mama, noseći sa sobom otisak stopala unukine nožice. Taj smo  otisak zajedno pravili, tijekom posjeta. Jedna bi držala moju kćer dok  stoji na komadu papira, druga bi ocrtavala stopalo. Bio je to jedini, no ne  baš i najprecizniji način. Ipak bi se na kraju uvijek dogodilo da dijete ima ili premale ili prevelike cipele. Jedino su joj te cipelice koje sam ponijela kući odgovarale, iako nisu bile za hodanje, nego više za ukras – priča nam majka djevojčice, pokazujući s puno ljubavi na zaslonu mobitela fotografiju  djeteta o kojem govori. 

- Danas je ona moj antidepresiv, a nisu tablete – izgovara otpuhujući dim cigarete. 

Neće ni pokušati prikriti kakvom otrcanom frazom poput one o životu koji je nije mazio, da je u još u ranoj dobi njezin životni put krenuo u potpuno krivom smjeru. Drogiranje, krađe,  dilanje... Bila je malodobna kada je kao ovisnica počinila kaznena djela zbog kojih je završila u  maloljetničkom zatvoru u Požegi. Drogirati se počela, priča, još s četrnaest godina ni ne sluteći da će je mladenački eksperimenti dovesti do ruba. 

- Bile su to ratne godine, a ja sam vodila vlastiti rat u kojem sam umalo ostala bez cijele svoje obitelji. Nisam znala da ću biti ovisna, postati problematična, da neću završiti školu, nego ću učiti od ulice. Pretvorila sam se u tešku ovisnicu. I krala sam. Bila sam totalna nula. Jedino što mogu s olakšanjem reći jest to da nikada nisam prodala svoje tijelo... Onda se dogodio preokret, krenula je na liječenje i uspjela se izvući. Pet je godina volontirala u udruzi za podršku obitelji  ovisnika, savjetima pomagala kako je znala i umjela. I ponovno pokleknula.

  Zbog preprodaje droge osuđena je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Obnovu postupka čekala je u Francuskoj, u komuni. Kad joj je mati javila da se mora vratiti, spakirala je svoju putnu torbu i došla kući. 

- Čovjek kod kojeg je nađena droga bio je osuđen na pet mjeseci dužu kaznu nego ja koja sam bila  ovisnica, koju nitko nije prepoznao i kod koje nije pronađeno ništa. Žalila sam se. Naravno. 

Njezin je tadašnji dečko bio na izdržavanju kazne u zatvoru u zagrebačkom Remetincu. Imala je  pravo ići k njemu, u intimne posjete. Tu je ostala u drugom stanju. Trudnu ju je dočekao i odlazak u kaznionicu u Požegu. Uprtila je torbu tešku dvadeset kilograma i krenula na dvjestotinjak kilometara dugo putovanje. 

- Mama je digla kredit i kupili smo robicu za dijete, posteljinu, meni četiri  spavaćice, dvije kućne haljine... Ona me šaleći se da se spremam kao da idem u toplice i hrabrila i bodrila. Bila mi je onda, a i danas je, velika potpora. 

Dolazak u Požegu, u petnaest „kvadrata“ na zatvorenom odjelu, koje je dijelila s još osam žena, mladoj je trudnici koja se tabletama Subutex  „skidala“ s opijata bio poprilično traumatičan. 

- Pamtim vlagu i gljivice. Kao da sam došla u ludnicu. Imala sam pravo na dva posjeta mjesečno. I pala sam u depresiju. Utjehu sam tražila u glazbi, uvijek sam imala slušalice u ušima. I stalno  sam plakala. Jedna me je zatvorenica zadirkivala kako ću roditi popišanku. Da nije bilo nje, ja bih „puknula“. Ona je za svake moje krize našla načina dati mi snage. Pokazivala mi je prema  zatvorskom dvorištu i govorila: „Vidi kakav park ovdje imamo! Tu će naša djeca trčati.“ Željela  sam raditi, ali kako sam bila trudna nisu mi dopustili. Pa zar nisam mogla barem sakupljati  lišće?! Dane sam provodila uglavnom sjedeći, na tvrdome stolcu. Htjela sam tražiti odgodu, ali  bilo je za to kasno. Jako sam se bojala da nešto nije u redu, u trenucima kada nisam osjećala  dijete u sebi... 

Iz požeške kaznionice pravosudna policija odvodila ju je na suđenje u Zagreb. Osim sudskoga  postupka u kojem je bila osuđena te zbog toga i zatvorena, imala je i sudski postupak koji je još trajao. Danas strahuje od dana kada će čovjek koji je osuđen, dijelom i zbog onoga što je  ona kazala, izići na slobodu.

- Morala sam tako govoriti – tiho nam kaže. 

Mjesec i pol dana prije no što će roditi, iz kaznionice je prevezena u Bolnicu za osobe lišene slobode. Nalaz brisa rodnice bio je pokazao da ima bakteriju. Koliko je taj nalaz pouzdan teško je reći jer zatvorenice, pa tako i naša sugovornica, kažu da bris same uzimaju i da uzorak stoji i nekoliko dana prije no što se napravi laboratorijska obrada.

- Rodila sam u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Došla sam onamo uz pratnju pravosudne  policije, s kojom sam se, četvrti dan nakon poroda, i vratila u Požegu. Dok još nisam bila rodila, pitala sam se što ću s djetetom. A kada je kći došla na  svijet, u mene se sve promijenilo. U kaznionici su nas dočekale žene s odjela.  Krevetić za moje dijete bio je pripremljen... Bila sam sretna jer sam imala svoga  anđela. Puštala sam joj glazbu, pričala o vanjskome svijetu, o tome kako ćemo nas dvije ići doma... U kaznionici smo proslavili i kćerkin prvi rođendan. Došao  je i njezin otac. U prostoru za posjete počastili smo se kupovnom tortom, dobili smo dozvolu da  dođe fotograf i snimi nas, za uspomenu. Unutra, na odjelu, imali smo još jednu tortu koja se pekla u kaznionici, a za koju sam ja bila kupila banane, svjećice i ukrase. 

U požeškoj je kaznionici njezina kći prohodala. Ondje je stekla i jednu dobru naviku. 

- Uzme knjigu pa dođe k meni i kaže: „Mama, čitati!“ Jako voli čitati. Na to se naviknula u kaznionici  jer se ondje dosta čita i časopise i knjige. Osim mene, priče su joj čitale i zatvorske dadilje.  Često bih legla uz nju i pričala joj priču. Kada je nakon prvoga rođendana krenula u vanjski vrtić, kamo se djecu iz kaznionice pod paskom medicinskih sestara odvozi kombijem, ja nisam znala što bih sa sobom. Jako mi je nedostajala. 

Četiri sata dnevno ova je žena radila u kaznioničkoj praonici rublja. Sav novac koji je zaradila trošila je na kćer. Pravilnikom koji regulira pravo na rad zatvorenika propisano je da oni  osuđenici koji rade dobivaju za obavljeni posao plaću. Ona iznosi nekoliko stotina kuna, a 30 posto zarađenoga novca stavlja se „na stranu“, odnosno kao polog koji zatvorenici dobivaju  po izlasku na slobodu. Nakon jedanaest mjeseci neprekidnoga rada, zatvorenici imaju pravo na plaćeni godišnji odmor. Majke koje borave u zatvoru sa svojom djecom tu pogodnost, upravo radi djece, ne koriste. Jer, kada bi dijete povele sa sobom kući, ono se više ne bi smjelo  vratiti natrag. A odlazak bez djeteta baš i nema nekakvoga smisla.

- Mjesečno sam za svoj rad dobivala od 140 do 180 kuna. Taj mi je novac bio potreban da preko zatvorske kantine za kćer naručim voće, kašice... Na isporuku bih čekala i po tjedan dana. U kaznionici je jela ono što je pripremano, no problem s prehranom nastao je kada smo se vratile  kući. Ona nije znala što su to njoke, ribu nikada nije vidjela... Te i još neke druge namirnice nije željela ni kušati jer ih nikada prije nije imala priliku jesti. Mislim da nije dobro ni to što se u Požegi djeci do godine dana sva hrana usitnjava mikserom. 

Spočitnut će upravi zatvora i to što se majke, kada vode djecu na cijepljenje do ambulante, voze u pravosudnoj „marici“ držeći dijete na rukama jer u takvom vozilu nema autosjedalice. Zamjera im i to što su djeca bila na odjelu tijekom svih pretresa. 

- Za djecu je to šok. Mislim da je njih u tim situacijama trebalo izvesti u šetnju. 

Ipak, kada sve zbroji i oduzme, podvuče crtu i život podijeli  na onaj prije i onaj nakon izdržavanja kazne, kaže da  joj je Požega puno pomogla, da ju je očvrsnula i dala joj  smjernice kako dalje. Pakao droge danas je, tvrdi, iza nje. Ovaj put to je, uvjerena je, konačno. U Požegi je naučila šivati, a tu vještinu i danas  kod kuće koristi. Zbog dobrog ponašanja dobila je uvjetni otpust. Danas je u vezi, a  nakon prometne nesreće u kojoj je bila nastradala nalazi se u invalidskoj mirovini.