Iskustvo: Mladenka u "marici"

Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka - priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

Nije to bilo vjenčanje kao iz bajke, s puno uzvanika, bogatom trpezom i glazbom koja je  vesele svatove zabavljala do sljedećega jutra. Nije bilo ni svadbene torte ni pjenušca ni  darova. Umjesto prve bračne noći, nakon što su na brzinu izmijenili bračne zavjete, mladenci su imali vremena samo za ovlaš poljubac u vijećnici i zagrljaj. Uzvanika je bilo samo četvero – njezini roditelji, sestra i šogor. Umjesto u svečano okićenu automobilu pred matični ured mladenka je stigla u pravosudnoj „marici“. A na svojim je  mršavim rukama umjesto nakita nosila lisičine. Kad je završena ceremonija istim se putem i s istom pratnjom vratila natrag u kaznionicu za žene u Požegi, na odjel gdje ju je čekalo njezino čedo. 

- Rodila sam za izdržavanja kazne i da bi moj partner mogao viđati svoga sina morali smo se vjenčati. Zato sam pisala zamolbu, raspravljala je o njoj komisija... Kada smo se išli prijaviti u matični ured i dogovoriti datum vjenčanja, a bilo je to mjesec prije no što smo sklopili brak, ja sam onamo išla u zatvorskoj uniformi – traper hlačama i košulji, cipelama.  Od uspomena s vjenčanja imam samo desetak fotografija –  prisjeća se. 

Kada je krenula na izdržavanje kazne, ta mlada žena bila je u šestomu  mjesecu trudnoće. Prva stanica bio je Odjel dijagnostike u  Zatvoru Zagreb. Nakon mjesec dana što ih je provela ondje rješavajući  psihotestove i na vještačenjima, bila je spremna za odlazak u Požegu. Na izdržavanje kazne bila je ponijela sve za što je mislila da će joj za dijete biti nužno. Sebi je ponijela dopuštene dvije trenirke i dvije šarene majice te torbu punu bijelih majica. 

- Bijelog veša možeš imati koliko hoćeš, šarenog ne – objašnjava. Smještena je u zatvoreni odjel kaznionice. Ondje joj je, požalit će se, bilo iznimno teško to što je većinu dana morala provesti sjedeći na neudobnoj drvenoj stolici. Pravila su takva da prileći kad to poželi ne može nitko, pa ni trudnica... 

- Zbog preprodaje droge bila sam osuđena na tri godine i osam mjeseci zatvora. Mogla sam birati hoću li kaznu početi izdržavati kao trudnica ili ću tražiti odgodu. Odlučila sam otići odmah. Tako sam imala više izgleda u knačnici dobiti i uvjetni otpust. Na zatvorenom odjelu zbilja mi je bilo teško, ponajviše zbog tog sjedenja, zbog čega  mi je stradala i kralježnica. Pisala sam zamolbu da mi, budući  da sam u drugome stanju, dopuste da preko dana legnem. No nakon što dva, tri sata provedeš u krevetu, doslovno te izvuku iz njega. U dvorištu sam znala sjediti na uskoj drvenoj klupici i osjećati se k'o da sam košara za smeće. 

Dok je još bila u drugome stanju, uoči ginekološke kontrole trebala je napraviti bris rodnice. Ali to nije učinjeno u nekoj zdravstvenoj ustanovi, nego bris zatvorenice uzimaju same, u zatvorskom zahodu. 

- Nikada u životu to nisam radila, niti bih sada znala kako pravilno uzeti bris. Uglavnom, morala  sam otići u WC, čučnuti i snaći se. Sjećam se da je bio petak uvečer i da je taj uzorak u džepu moj  jakne stajao sve do ponedjeljka, dok ga nisam predala liječniku koji ga je zatim proslijedio dalje.  Nalaz je bio alarmantan – streptokok! Zbog toga sam najprije provela tri dana u izolaciji, a potom sam prevezena u Bolnicu za osobe lišene slobode u Zagrebu, u Svetošimunskoj ulici. Bilo je t  mjesec dana prije nego što sam rodila. Ondje se ispostavilo da je uzbuna, srećom, bila lažna. 

U izvodu iz matične knjige rođenih njezina prvog djeteta piše da je rođen u Zagrebu. Na svijet je došao u Petrovoj bolnici. Njegovoj majci u sjećanju će ostati urezan dan kada su napuštali rodilište: 

- Oko bolnice se vrzmalo puno ljudi. Muževi, prijatelji, članovi obitelji dolazili su po žene koje su  tek rodile, svi su nekako bili veseli... A po nas je došao automobil pravosudne policije u kojem su bili komandirka i komandir... 

Uslijedio je povratak u Požegu, ovaj put na odjel kaznionice na kojem smještaju majke s djecom do najviše tri godine života. Sve ju je, pamti to dobro, boljelo od poroda, a spavala je na krevetu bez podnice, samo sa šperpločom. Nikako se nije mogla odmoriti, naspavati. Madraci su, sjeća  se, bili prljavi. 

- Nisam bila jedina koja se žalila zbog tih šperploča. Na kraju su nam uzeli i njih – priča, a njezine riječi cijelo vrijeme, ozbiljna izraza lica, ne prekidajući je niti na trenutak, pažljivo sluša njezin dečko.

- Nisam mu dosad govorila detalje što sam sve prošla – kaže ta mlada žena. 

Zatim se opet vraća u vrijeme prije nekoliko godina kada je uselila u životni prostor koji je najprije dijelila s još pet majki i njihovom djecom. Tri su majke, pamti, bile malodobne... 

- Govorili su kako nema novca da maloljetnice, koje zapravo ne bi smjele biti s nama, budu odvojene i da je tako kako jest. Meni je u početku ondje bilo iznimno teško. Uhvatila me poslijeporođajna depresija i puno sam plakala. Sina sam dojila mjesec dana, a isto toliko vremena nisam mogla jesti. Dolazile su nam na odjel medicinske sestre i davale savjete u vezi s djetetom. No ja sam najviše savjeta tražila i dobila od zatvorenice s odjela, koja je imala iskustva u majčinstvu. A onda se dogodio preokret. Malo po malo počela sam se zaljubljivati u svoga prekrasnog sina. On mi je dao snagu da počnem razmišljati pozitivno. 

Tijekom noći majke su bile u jednoj, a djeca u drugoj sobi u kojoj je s njima spavala i dadilja, odnosno zatvorenica kojoj je boravak na tom odjelu zapravo radni angažman. Spavaonica  majki nalazi se nasuprot dnevnome boravku na odjelu, a soba u kojoj su djeca s dadiljom na suprotnoj je strani hodnika, naspram kuhinjice. Kada bi koje dijete noću zaplakalo, dadilja bi probudila majku da dođe nahraniti svoga mališana. A onda je stigla naredba da dadilja to više ne smije činiti, nego da svaka majka treba prepoznati plač svoga djeteta: 

- Bila je to odluka isfrustrirane komandirke – tvrdi ta bivša osuđenica. 

U okruženju u kojem se našla sporo su joj prolazili dani, mjeseci... Utjeha joj je bio sinčić,  gledala ga je kako raste. Poljupce kojima su ostale zatvorenice znale „nagraditi“ mališana nije mogla spriječiti, iako ih nije odobravala. Suživot sa ženama koje su joj izgledale kao iz nekoga drugog svijeta znao je biti mučan i težak, ali je uspijevala naći snage da sve to izdrži. U tome su joj puno pomogli roditelji i sestra, koji su joj cijelo vrijeme bili potpora i dolazili joj u posjete.

- Sestra mi je pričala da joj nikada u životu nije bilo neugodnije. Kada sam bila u Požegi u  kaznionici nije bilo detektora metala i svi su se posjetitelji morali u WC-u skidati do gola, radi pregleda. Nakon što sam se bila udala, u posjete mi je dolazio i tadašnji suprug. 

Svom će sinu jednom zasigurno ispričati gdje je proveo prve mjesece svog života, no još ima  vremena do tog razgovora. Kada su krenuli kući, on je bio premalen da bi išta zapamtio, beba u dobi od samo osam mjeseci. Tek kada dijete koje je s majkom na izdržavanju kazne napuni  godinu dana, ima pravo na odlazak u vrtić izvan zidina kaznionice. Djeca iz kaznionice u vanjski svijet odlaze u pratnji medicinskih sestara, a u igri s vršnjacima ostaju četiri sata dnevno. 

- Da je praksa takva, ja sam imala prilike vidjeti, no srećom ne i doživjeti. Zbog moga sina i mog dobroga ponašanja uvažena mi je zamolba za uvjetni otpust. Bila sam dobila 16  mjeseci uvjetne kazne. Kada danas razmišljam o tom vremenu koje je iza mene, ne mogu ne reći da je jedan dio mog izdržavanja kazne uistinu bio odličan, a to je zato što su majke s djecom odvojene od ostalih zatvorenica. Na odjelu smo imale kuhinju, hladnjak,  klima-uređaj, dobivale smo pampersice, lijekove... S te je strane uistinu sve bilo u najboljem redu, nikada nam ništa nije nedostajalo. Bilo bi dobro da u zatvorskom dvorištu, jer mjesta ima, za djecu urede i igralište – predlaže naša sugovornica. 

Iako za izdržavanja kazne nije radila jer je, kaže, njezino dijete bilo premalo da bi se mogla prihvatiti nekoga od  ponuđenih poslova u kaznionici – u praonici, kuhinji,  tekstilnoj tvornici Orljavi... – po izlasku na slobodu krenula  je u potragu za zaposlenjem. 

- Da sam ostala u Požegi i duže, sigurno tamo ne bih radila, mučila se i maltretrirala nizašto. Godinu dana nakon povratka  kući uspjela sam se zaposliti – objašnjava nam, pokazujući fotografiju onoga zbog koga je shvatila da u životu dosta toga mora promijeniti. 

- To je moj sin. Jako voli čitati – ponosno je rekla.