Iskustvo: Imanje na kojem smo živjele

Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka - priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

- Svakoj ću trudnici pred kojom je odlazak u zatvor poručiti isto: prevagni, prelomi i idi! Ne čekaj!

Jer, svaka će majka kojoj je stalo do njezina djeteta pristati i na puno gore uvjete, samo da budu zajedno. Vezu s djetetom ti ništa ne može vratiti – savjet je koji će bez sekunde premišljanja izgovoriti žena koja je svoje prvo dijete rodila za izdržavanja kazne.

U postupku pred županijskim sudom zbog droge bila je osuđena na dvije godine zatvora. Vrhovni sud joj je tu kaznu povisio za još godinu dana. Kada je doznala da je presuda pravomoćna, počela je „kopati rukama i nogama“, samo da što prije ode u zatvor. U Zatvor Zagreb u Remetincu ušla je mjesec i pol prije poroda, teža gotovo trideset kilograma nego što je bila prije trudnoće.

- Dok sam čekala odlazak u zatvor, trpala sam hranu u sebe jer sam znala da tamo kamo idem neće biti svega onoga što volim. Zato sam se udebljala – govori kroza smijeh.

No najvažnije joj je bilo dobro se psihički pripremiti. I u tome je uspjela do te mjere da je tijekom boravka u Požegi upravo ona bila ta koja je ostalima davala snage da izdrže, često im govoreći da je zatvorsko dvorište zapravo jedan lijepi park u koji vode svoju djecu u šetnju.

- Samo zamisliš da si za ljetne sezone otišla raditi u neki kamp kod Dubrovnika. Ni ondje ne bi bilo dućana, i ondje bi bila zatvorena. Na trenutke ti dođe krivo što ne možeš sa svojim djetetom prošetati po špici, ali te misli brzo prođu.

Na Odjelu za dijagnostiku i programiranje obavila je sve nužno da bi iz Zatvora Zagreb mogla u Požegu krenuti dok je još bila u drugom stanju. Ipak, njezina jedinica nije rođena u

Slavoniji, nego joj u izvodu iz matične knjige rođenih piše da je na svijet došla u glavnom gradu.

- Moj dečko i ja odlučili smo pohraniti matične stanice našega djeteta u banku, a to se moglo napraviti samo u Zagrebu. Zato je bilo važno da ne rodim u Požegi. Kada sam u Remetincu izrekla tu svoju odluku i želju, išla sam na razgovore i pisala molbe da mi se to omogući. Dopustili su mi.

Prisjeća se ova žena i kako je, dok ju je pravosudna policija vozila u bolnicu na preglede, putem molila Boga samo da ondje ne susretne nikoga poznatog.

- Nakon poroda bila sam sama u bolničkoj sobi, pred čijim je vratima stajala pravosudna policija. Sestre su mi dijete donosile na dojenje. Imala je žuticu i nismo mogle stalno biti zajedno. Kada se oporavila, došlo je vrijeme za odlazak u Požegu. Onamo smo kći i ja stigle u vozilu pravosudne policije. Bile nsmo na sjedalu iza vozačeva, a iza pregrade u stražnjem dijelu bilo je još ljudi. Na odjelu za majke i djecu u Požegi dočekale su me dvije mame. Sljedećih mjeseci odjel se punio i u jednome trenutku nas je ondje bilo osam. I jednako toliko djece. To je zaista bilo previše. Cijelo vrijeme je bila buka i nije ugodno kada ti dijete odrasta tamo gdje stalno netko viče. Teško je, odnosno nemoguće, da prema tuđem djetetu razviješ osjećaje kao prema svome pa ti jako smeta kad se netko od mališana zaleti i ugrize tvoje dijete, a osmjehneš se kad tvoje dijete napravi neku sličnu nepodopštinu. Zapravo, najveći je problem to što su s nama na odjelu bile i maloljetnice, djeca koja su imala svoju djecu. Suživot s njima nije bio uvijek lak. Da smo bile samo mi odrasle, bilo bi drukčije. Jedna je od tih mladih mama bila poprilično prgava i jednom je čak udarila dadilju. Mi smo se među sobom svađale k'o da smo obitelj, pa smo se zato brzo i mirile. 

Sve zatvorenice koje se nalaze na tome odjelu dijele spavaonicu. Njihova djeca spavaju u drugoj sobi, gdje je i dadilja. Ta žena koja majkama pomaže oko djece također je zatvorenica. Njezin je posao, između ostaloga, svaki dan pripremiti kadu za kupanje djece, napuniti je vodom i pomagati mami koja kupa dijete.

Zatim mora proliti vodu, oprati kadu i pripremiti je za pranje sljedećeg mališana.

I tako dok se svi ne izredaju.

Žene koje doje svoju djecu imaju pravo na pet obroka dnevno, kao i one zatvorenice koje rade.

Ostale dobivaju jelo tri puta – doručak, ručak i večeru.

- Kćer sam dojila do njezine druge godine. Prije poroda puno sam čitala o majčinstvu. Tada se puno pisalo o tome da djetetu ne treba davati dudu varalicu, zbog zuba. I ja sam tako postupala. Zato je noću moja operna pjevačica prodornoga i jakoga glasa često znala zagalamiti. Uvijek bih prepoznala njezin plač. Dadilja bi mi tada nabrzinu dodala dijete, pazeći da se ostali ne probude jer bi to bilo veselo.

Bilo bi mi puno draže da su nam dopustili da djeca budu s nama i tijekom noći. Kazali su kako to ne može, iz straha da se djeca ne uguše.

Trebalo je proći neko vrijeme dok sva ta pravila ne svlada. Rodila je u ljeto. Sunce je pržilo, a ona prvih mjesec dana nije smjela izići iz odjela. Takvi su propisi, objasnili su joj u kaznionici. Kada je tu vrućinu pregurala u zatvorenome, došlo je vrijeme da sa svojom djevojčicom krene u šetnju zatvorskim krugom.

Poput ostalih zatvorenica i majke s djecom razvrstane su u kategorije zatvorenoga, poluootvorenog i otvorenog odjela pa stoga imaju i različita prava i pogodnosti. To znači da je različita i duljina trajanja šetnje zatvorskim krugom. Primjerice, zatvorenice koje su u režimu zatvorenoga odjela vani smiju dnevno biti dva sata.

- Bila sam na poluotovorenome odjelu i mogla ići u šetnju dva sata ujutro i dva sata poslije podne. Kad danas dobro promislim, pa koja si zaposlena mama može priuštiti to da sa svojim djetetom toliko vremena provede vani? U Požegi smo imale uvijek sve skuhano i oprano. Jedino smo same glačale. Za djecu smo dobivale sve što nam je trebalo – pelene, kreme, kupke, lijekove, dude, bočice... Kada su klinci počinjali jesti kuhanu hranu dobivali su svježe povrće, ribu, krumpir s mrkvom, blitvu, špinat... Tete kuharice su baš pazile na djecu. Jedno su vrijeme dobivali kupovne kašice i sokiće.

Uvijek su imali sezonskoga voća. Jedino što za djecu nismo smjeli imati bile su vlažne maramice jer su ih mame koje su ranije bile na ovome odjelu bacale u zahodsku školjku i začepile je. Kad god su u kaznionicu dolazile članice udruga uvijek bi donosile nešto djeci. K nama je bio došao i Sveti Nikola i malima donio darove. Moja se kći bila malo uplašila, no zaista je za svaku pohvalu to što je Nikola bio došao i k nama. U kaznionici u Požegi uopće nije ni strašno ni loše – ondje imaš hladnjak, štednjak, klimu, televiziju, dadilju koja ti pomaže oko djeteta... 

Za ljetnih vrućina bili su nam čak kupili bazenčiće na napuhivanje, koje smo stavile u dvorište i napunile vodom, da se djeca igraju. Imali su i igračke, a na tavanu su stajale kutije s odjećom. Nije to bila nova roba, ali je bila iskoristiva.

Prvi rođendan njezina je djevojčica proslavila u Požegi. Mati se sjeća da je imala tortu Hello Kitty, svjećicu, i da je dobila balone. Za dječje rođendane majke su zajedno ukrašavale odjel. Svečani trenutak puhanja u svjećice bi, ako to majka želi i ako dobije suglasnost, dolazio ovjekovječiti fotograf.

- S obzirom na to da u zatvoru ne možeš snimiti svaki djetetov pokret koji bi htio, kada bi dolazio fotograf, mi bismo se na djelu pokazale kao pravi uigrani tim. Jer, da ne bi dijete na svim fotografijama izgledalo isto, pripremile bismo različite oblekice. Nakon jedne serije snimaka, jedna drugoj bismo dodavale odjeću, znalo bi se koja oblači dijete, koja ga briše... 

To su lijepe uspomene.

U albumu njezine kćeri nalaze se i fotografije koje su snimljene s posjetiteljima – djevojčičinim ocem, bakom, djedom.

- Dolazila nam je rodbina. Mojoj su kćeri donosili robicu, cipelice, igračke koje su se mogle pregledati. Baka joj je bila kupila i biciklić na guranje. A ja sam se s mamom čula vrlo često. Budući da sam bila na poluotvorenom odjelu nisam imala vremensko, nego samo novčano ograničenje telefoniranja – priča mama djevojčice koja je u požeškoj kaznionici prohodala u dobi od deset mjeseci.

Majke su stalno prale podove na odjelu jer je uvijek netko puzao.

Uoči prvoga kćerkinog rođendana izrazila je želju da i njezino dijete ide u vrtić. Naime, djeca zatvorenica imaju pravo dnevno biti četiri sata u „civilnom“ vrtiću, izvan zidina kaznionice.

- To je jako važno zbog socijalizacije. Mislila sam da će moja kći nakon prvoga rođendana krenuti u vrtić pa sam je upisala. No dobila sam uvjetni otpust.

Cijelo vrijeme dok je izdržavala kaznu poslodavac ju je vodio kao da je na porodiljnom dopustu pa joj je u Požegu stizala i porodiljna naknada.

- Dobro mi je to došlo, za voće i kekse.

Kada je izišla na slobodu, propala je tvrtka u kojoj je radila. Jedno je vrijeme primala naknadu sa Zavoda za zapošljavanje. Danas je direktorica u vlastitoj tvrtki. Svojoj kćeri još nije rekla da su bile u zatvoru. Kada djevojčica još malo naraste, majka će joj sve reći.

- Sada joj pričam o imanju na kojem smo živjele. Pričam joj pozitivne priče jer one i jesu bile takve – kaže.