Iskustvo: Danas je sve onako kako treba biti

Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka - priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

Spremila se kao da će s društvom u večernji izlazak, s poda sobe podignula je prtljagu spakiranu danima ranije, potom otišla na stanicu, sjela u autobus za Zagreb i zaplakala. Suze nije uspijevala zaustaviti sljedećih više od dvije stotine kilometara puta.

Kada je kročila na zagrebački asfalt, uz nekoliko vještih poteza rukom opet je bila poput djevojke dobro dotjerane za noćnu zabavu.

Bilo je dvadesetak minuta prije ponoći kada je pokucala na vrata zatvora u zagrebačkom Remetincu,  zbunivši valjda svojim izgledom pravosudnoga policajca na porti.

- Došla sam se javiti – izgovorila je, drhtavom rukom pružajući papirić koji je potpisao sudac izvršenja.

Smjestili su je na zatvorski Odjel dijagnostike i programiranja – prvu stanicu za sve koji su  osuđeni na kazne dulje od šest mjeseci zatvora. Iako stručne službe u roku od mjesec dana za  svakoga zatvorenika ponaosob naprave plan izdržavanja kazne, ona se na tome odjelu zadržala  duže. Četrdeset i dva dana.

- Bila sam ovisnica, u krizi. Raspadala sam se.

Dospjela je u sobičak s još osam žena. Dočekala su je ondje natiskana četiri kreveta na kat i  jedan „obični“. U toj je prostoriji bio i sanitarni čvor.

- Ne možeš se tu ni pomaknuti, a da nekoga ne dodirneš. Imali smo u sobi dvije lezbijke, jedna je „napadala“ drugu. Nestrpljivo sam čekala odlazak iz Remetinca. Što me čekalo u Požegi dobro  sam znala. Moja sestra ondje je bila zatvorena pa mi je ispričala sve pojedinosti. I prije nego što  sam vidjela kaznionicu znala sam gdje se što nalazi, tko je kakav, kako se treba ponašati...

Bilo je već proljeće kada je kročila u zatvoreni odjel požeške kaznionice za žene. Željela je odmah početi raditi. Htjela je u praonicu jer to joj je preporučila sestra, ali nije bilo mjesta. Raspoređena je u krojačku radionicu tvornice Orljava koja se nalazi na istoj adresi kao i kaznionica, u Osječkoj ulici s brojem 77, a zatvorski od vanjskoga svijeta ovdje dijeli čvrsta metalna ograda. Budući da se tvornica nalazi izvan zidina, zatvorenice ovamo na posao moraju ići u odori – traper-hlačama i košulji.

- Nikada prije nisam šivala, naučila sam to u kaznionici. Najprije se spajaju jednostavniji dijelovi, a kada to savladate radite teže stvari. Godinu dana potrebno je da prijeđete put od šava do pojasa na hlačama. Porub je zadnji – objašnjava nam.

Dane je provodila raspeta između odlazaka na posao, čišćenja zatvorskoga kruga, sudjelovanja na sastancima Kluba liječenih ovisnika... Kad god je mogla, grabila je priliku da se dokopa  telefonske govornice, da čuje roditelje i jedan nježni, njoj najmiliji glasić.

- Zbog preprodaje droge bila sam osuđena na dvije i pol godine zatvora. Tražila sam odgodu odlaska na izdržavanje jer su moji roditelji bili bolesni. Odlazak u zatvor bio mi je pomaknut  šest mjeseci. No za to sam vrijeme zatrudnjela, što sam otkrila kada sam u drugom stanju bila  već pola godine. Kod ovisnica mjesečni ciklus izostaje, pa zato činjenici da nemam menstruaciju  sve do tada i nisam pridavala odgovarajuću pažnju.

Kada je rodila, njezin je sin imao apstinencijsku krizu. Dječakov otac bio je također u zatvoru i u početku nije htio priznati očinstvo. Danas je, srećom, sve onako kako treba biti – ona je majka iznimno ponosna na svog raspjevanoga i rasplesanog prvašića, a kad je na poslu u  pomoć joj uskoči i dječakov otac, da ga pričuva.

- Zbog djeteta sam bila tražila i dobila ponovnu odgodu odlaska  u zatvor. Taj put bilo je to do njegove navršene prve  godine života. Uvijek ću pamtiti taj prvi mu rođendan. Cijeli  sam ga dan nosila u naručju, grlila, ljubila i plakala. Znam da  me nije razumio, ali kao da je shvaćao kako se razdvajamo. Pričala sam da moram ići i da će nam, kada se vratim, biti bolje i još ljepše. Privijao se uz  mene, mazio i gurao glavicu prema meni, da me pogleda. Pokušavala sam svoje uplakano  lice skriti od njega, ali on je osjetio da nešto nije u redu pa smo zajedno plakali – govorila  je, a oči joj se napuniše suzama koje joj se skotrljaše niz lice.

Dan nakon sinova rođendana bila se javila sucu izvršenja i pokušala po treći put odgoditi  odlazak u zatvor. No nije uspjela. Sudac joj je kazao da će, ako se ne javi, po nju doći policija i odvesti je, što će joj u budućnosti zacijelo biti minus pri  ostvarivanju pogodnosti u zatvoru i kod traženja uvjetnoga otpusta.  Poslušala je suca i otišla.

- Znala sam da se zbog sina moram dobro ponašati. Moje je vladanje bilo ocijenjeno dobrim. Uzorno vladanje dobije samo nekolicina kažnjenica, uglavnom one koje cinkaju druge. Družila sam se s pet,  šest žena. Na zatvorenome odjelu u tri spavaonice bilo nas je pedesetak. Najgore mi je bilo kada su  nam nenadano upadali za premetačinu stvari. Istresali bi tada i zemlju iz cvijeća, pa bismo imali što  cijeli dan čistiti. Ipak, na komandirke se ne smijem požaliti. Uglavnom su bile korektne. Njihovo je  ponašanje zapravo ovisilo o tome kako se ti ponašaš prema njima. Ja sam se trudila biti dobra, poštivati  pravila, izbjegavati svađe i pobune. Nije to uvijek bilo lako, ali uspjela sam. Nastojala sam svo to  vrijeme koje sam bila u Požegi pozitivno razmišljati jer imam sina i živim za njega.

Kad joj je prvi put trebao doći u posjet sa svojom bakom, sustanarke iz zatvora kazivale su joj da  je neće prepoznati jer je svoju poludugu kosu ošišala „na nulu“.

- Pomislila sam: Ma kako me ne bi prepoznao, ja sam njegova mama. Roditelji su mi pričali  telefonom da kod kuće, kada u katalogu ili na televiziji vidi plavokosu ženu, viče: „Mama,  mama!“ K meni ga je u posjete dovodila moja mati, svaka tri, četiri mjeseca. Pohrlio mi je svaki  put u zagrljaj. Tada bi u Požegi ostajali prespavati, kako bismo se mogli vidjeti i subotom i nedjeljom.  Možda sam za tih druženja malo i zapostavljala majku jer sam svaku sekundu s djetetom  željela iskoristiti. Kako bi se bližio dan njihova dolaska, ja bih bila napeta – ne bih ni spavala.  Noću sam zbog sina plakala. Kada sam odlazila u zatvor, on još nije bio ni prohodao. Njegove  prve korake vidjela sam samo na fotografijama. Nisam htjela da mi češće dolazi u posjet, da ne  gleda okruženje u kojem sam bila. Jednom je za dolaska bio zaspao.

U požeškom zatvoru bila je tri mjeseca kad ju je sustigla životna tragedija. Ne dočekavši da se ona vrati na slobodu, umro je njezin otac.

- Uvečer smo se čuli telefonom. Tad mi je, pamtim i sjećat ću se tih riječi zauvijek, teškim  glasom kazao: „Sine, ne mogu ja više. Boli me život.“ Sutradan sam bila na poslu u Orljavi.  Ušla je komandirka i pozvala me. Znala sam da nije dobro. Rekla mi je da je tata mrtav. Moj je  otac bio duša od čovjeka, glazbenik. Znam da je umro od tuge. Sve dok nisam otišla u zatvor  vjerovao je da me, zato što imam malo dijete, ipak neće onamo poslati. Na sastancima Kluba  liječenih ovisnika kazala sam da se osjećam krivom za njegovu smrt. Sestru i mene pravosudna je policija iz Požege dovezla na njegov pogreb. Dopustili su nam da budemo u civilnoj odjeći. Uvjetni  je otpust dobila nakon izdržanih godinu i deset mjeseci kazne. Molbu je podnijela, prisjeća se, uoči  nekih izbora. Ocijenila je da bi to mogao biti pogodan trenutak. Kao glavni razlog zašto smatra da  zavređuje ranije otići kući navela je svoje malo dijete. Povjerenstvo za uvjetni otpust Ministarstva  pravosuđa njezinu je molbu prihvatilo. Nakon dvadeset i dva mjeseca zatvora bila je slobodna. Do izlaska bila je na zatvorenom odjelu. Njezine tri molbe za premještaj u blaže uvjete bile su odbijene.

Cijelo vrijeme za boravka u zatvoru, mati joj je bila ponajveća podrška. Tako je i danas. Međutim,  kada je došla kući, morala se suočiti tim da je tijekom njezina izbivanja baka zauzela iznimno važno  mjesto u životu svoga unuka.

- Kada smo tu prvu večer krenuli na počinak htjela sam spavati sa svojim sinom. Kazao mi je da neće,  da želi spavati s bakom. Tako se bio naviknuo. Zbog toga sam se loše osjećala, ali bila sam strpljiva.  No nisam mogla ne priupitati se što ću učiniti ako to potraje. Srećom, brzo mi je došao u zagrljaj.  Ubrzo nakon što je stigla kući, krenula je u potragu za poslom. Neuspješno. Ali znala je način kako  se može brzo i dovoljno zaraditi.

- Bilo mi je palo na pamet da nešto zdilam. Ne previše, da imam za dijete. A onda sam samoj sebi  rekla: Neee, pa imaš dijete. I nisam. Jedno sam vrijeme sa sinovim ocem, s kojim ne živimo, imala  obrt, no on je propao jer nam je iznajmljivač prostora krao struju. Tražila sam posao preko Zavoda  za zapošljavanje, javljala se na sve imalo prihvatljive oglase. Kada čuju za tvoju prošlost, osamdeset  posto poslodavaca te odmah odbije. Proteklih sam ljeta radila u sezoni kao sobarica i konobarica. Prije nešto više od mjesec dana uspjela sam se zaposliti  kao trgovkinja. Tu sam ponudu našla preko Zavoda.  Već sam dobila i prvu plaću – ponosna je i sretna, unatoč neizvjesnosti i strahu zbog toga što taj ugovor s jednom poznatom tvrtkom mora obnavljati svaki mjesec.

Ovisnost je, kaže, iza nje. Uzima terapiju koju joj je propisao  psihijatar. Svjesna je da će jednog dana njezin sin doznati da godinu i deset mjeseci, koliko  je bila odsutna iz njegova života, nije provela na radu u inozemstvu, kako mu je pričala.

- Još mu nisam rekla istinu. Misli da sam išla u Italiju, da bi ih imala novca za njega. Što je zapravo bilo, možda će doznati od drugih prije nego što to čuje od mene. No ja znam da me on voli i da me neće osuđivati.