Kako prepoznati zlostavljanje i zanemarivanje djece kada dolaze u posjet roditelju u kazneno tijelo?

Ovaj članak je namijenjen službenicama i službenicima zatvorskog sustava s naglaskom na one koji su prisutni prilikom posjeta djece roditelju u kaznenom tijelu. Iako su kontakti službenika zatvorskoga sustava s djecom dosta ograničeni, važno je znati na koji način prepoznati znakove da se u obitelji događa nešto nepovoljno za djecu. Zlostavljanje i zanemarivanje djece su jako osjetljive teme i ponekad je vrlo teško procijeniti situaciju i donijeti odluku koja je u najboljem interesu djeteta. U nastavku možete pronaći informacije o nekima od osnovnih znakova zlostavljanja i njihova utjecaja na dječji razvoj za koje se nadamo da će vam pomoći pri procjeni i donošenju odluka oko postupanja u takvim situacijama. 

Što je zlostavljanje

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zlostavljanje podrazumijeva svaki oblik tjelesnoga i(li) emocionalnoga zlostavljanja, seksualnoga zlostavljanja, zanemarivanja i nemarnoga postupanja ili iskorištavanja djece, što rezultira stvarnom ili potencijalnom opasnosti za djetetovo zdravlje, preživljavanje, razvoj ili dostojanstvo u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja i moći.

Djeca koja su bila izložena dugotrajnomu zlostavljanju često imaju poteškoće tijekom odrastanja s regulacijom emocija u odnosu na sebe i druge, kao i poteškoće s kroničnim samodestruktivnim ponašanjem, s promjenama u pažnji i koncentraciji, s negativnom slikom o sebi povezanom s osjećajem krivnje i srama, nedostatkom povjerenja prema drugima, somatskim smetnjama, promjenama u sustavu vrijednosti i svjetonazoru praćenima bespomoćnošću.

Tjelesno zlostavljanje na prvi je pogled najvidljiviji oblik zlostavljanja jer često postoje jasni i vidljivi tragovi poput modrica, porezotina, ožiljaka, opekotina i slomljenih kostiju. Tjelesno zlostavljanje namjerno je nanošenje ozljeda i nesprečavanje istih. Često je posljedica kulturoloških stajališta da je fizičko kažnjavanje nužno kako bi se djecu discipliniralo, što je ujedno i jedan od najčešćih razloga opravdavanja. Neki od indikatora koji mogu upućivati na tjelesno zlostavljanje jesu: neobična opreznost u kontaktu s odraslim osobama, sklonost pretjeranom udovoljavanju autoritetima, sramežljivost, agresivnost, povučenost, neprikladno odijevanje radi prikrivanja ozljeda. S obzirom na to da su indikatori vrlo općeniti, može ih se shvatiti samo kao smjernice. Oni mogu biti pokazatelj da nešto nije u redu, ali razlozi za takva ponašanja mogu biti i neki drugi osim zlostavljanja ili zanemarivanja.

Neki od indikatora fizičkoga zlostavljanja:

• modrice i masnice na područjima tijela gdje je manja vjerojatnost da se dijete moglo udariti
• modrice i masnice koje izgledaju kao da su posljedice udarca nekim predmetom
• opekotine – koje mogu biti posljedica ozljeđivanja predmetima (cigarete, glačalo itd.)
• frakture i lomovi lubanje, nosa, vilice (bez objašnjenja, netipični za ozljede koje djeca te dobi mogu imati)
• posjekotine na netipičnim mjestima (područje oko očiju, ušiju, usnica itd.)
• nedostatak kose kao posljedica čupanja
• kontinuirane, ponavljajuće ozljede
• unutarnje ozljede
• posljedice trovanja.

Ako tijekom pretrage primijetite da dijete na dodir nekoga dijela tijela reagira s boli, ako ustukne ili jaukne − pitajte dijete boli li ga nešto. Ako dijete izbjegava odgovor, a vi osjetite sumnju u istinitost odgovora poput: „Udarila sam se” - prisjetite se da imate vrlo izoštrena osjetila za prepoznavanje ugroze i opasnosti i vjerujte svojemu instinktu. Ukoliko roditelj reagira neprijateljski na vaše pitanje djetetu o iskazanoj boli ili o masnici koju primijetite, reagirajte smireno. Podsjetite roditelja da je i vama, kao i njemu, vrlo važna sigurnost djeteta te da zato postavljate takva pitanja. Poželjno je da svaka ustanova ima vlastiti protokol o postupanju u takvim situacijama. U svakome slučaju, o svojim sumnjama obavijestite nadređenoga. Ako vidite snažnu reakciju na pregledavanje dijela tijela u blizini genitalija, moguće je da je riječ o sramu djeteta, no ponovno vjerujte svojemu instinktu. Vaša sumnja dovoljna je da postavite pitanje. Recite djetetu: „Jako ti smeta kad te ovdje dotaknem. Žao mi je, nisam te htjela uznemiriti. To je sastavni dio pregleda. Postoji li neki razlog zašto ti to smeta?” Ako vam odgovor djeteta i dalje budi sumnje i ako niste mirni, uputite u svoje sumnje svojega nadređenog.

Djeca čiji su roditelji u zatvoru suočavaju se s velikim nizom teškoća i mogu imati cijeli niz različitih reakcija tako da je jako teško razabrati je li ponašanje posljedica zlostavljanja u obitelji ili reakcija na neku od trenutačnih situacija vezanih uz činjenicu da je jedan od roditelja u zatvoru.

Emocionalno zlostavljanje odnosi se na propuste roditelja ili skrbnika da udovolje djetetovim potrebama za ljubavlju i emocionalnom podrškom te uključuje postupke kao što su ismijavanje, ponižavanje ili teroriziranje, koji oštećuju djetetovo kognitivno, emocionalno i socijalno funkcioniranje. Uključuje kontinuirano rušenje djetetova samopouzdanja i emocionalne dobrobiti kroz svakodnevno vrijeđanje, kritiziranje, uvrede te ignoriranje ili odbijanje djeteta.

Ako primijetite interakciju između roditelja i djeteta u kojoj je dijete poniženo i(li) izvrijeđano te ako roditelj viče na dijete, smireno objasnite roditelju da takvo ponašanje nije primjereno. Ako imate mogućnost, obratite se djetetu na neki od načina opisanih u gornjem odlomku. Ako ipak imate osjećaj da je to nešto što se često događa, popričajte o tome s nadređenom osobom. Procjenu vezanu uz sumnju na emocionalno i psihičko zlostavljanje jako je teško donijeti u situaciji u kojoj vrlo kratko komunicirate s obitelji i to u za njih stresnome okruženju. Ipak, i u ovome slučaju vjerujte svojoj intuiciji ako vam ona govori da se događa nešto izvan okvira prihvatljivih odgojnih metoda.

U slučaju kada roditelj ne zna, ne želi ili ne može pružiti djetetu zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kako bi ono raslo, razvijalo se i osjećalo sigurnost, riječ je o zanemarivanju.
Nedostatak brige o adekvatnoj prehrani i smještaju, zdravlju, higijeni, edukaciji i školskome napretku te emocionalnome razvoju, samo su neki od primjera. Ako jedna ili više djetetovih potreba nisu dugotrajno zadovoljene ili se to često ponavlja, govorimo o zanemarivanju. Dugoročno, zanemarivanje ima negativan učinak na kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj

Neki od indikatora zanemarivanja djece:

• tjelesna težina koja je neprilagođena dobi djeteta − pothranjenost ili pretilost
• loša higijena
• nedostatak odjeće, obuće i ostalih potrepština
• uzimanje hrane i novca bez dozvole
• nedostatak zdravstvene skrbi i njege.
  
  

Neki od indikatora ponašanja zlostavljane djece:

• djeca ne znaju objasniti odakle im ozljede ili objašnjenja nisu logična i realna
• neobjašnjiv strah od fizičkog kontakta s odraslima
• agresivno ponašanje
• snažne emocionalne reakcije neprimjerene trenutačnoj situaciji
• nošenje odjeće koja je neprimjerena vremenskim uvjetima kako bi se prikrile ozljede
• strah od odraslih članova obitelji i(li) skrbnika
• nevoljkost kada se ide kući
• nema velike emocionalne reakcije kada se ozlijede
• pretjerano susretljiva, stidljiva, povučena, pasivna ili nekomunikativna
• hiperaktivna, agresivna ili destruktivna prema sebi ili drugima.

U slučaju da primijetite neki od navedenih znakova ili sumnjate da je neko dijete zlostavljano ili zanemareno, proslijedite informaciju svojemu nadređenom u kaznenom tijelu. Ukoliko se ovi navodi potvrde, upravitelj kaznenog tijela će prijaviti sumnju Centru za socijalnu skrb (nadležan CZSS je onaj na čijem području dijete ima prijavljeno prebivalište), odsjeku maloljetničke delinkvencije u nadležnoj policijskoj upravi, a prijava se može podnijeti neposredno općinskom ili županijskom državnom odvjetništvu.

Važno je imati na umu da je sumnja često opravdana, a djeca su ta koja su bespomoćna te trebaju pomoć i reakciju odraslih u takvim situacijama. Pitanje procjene kod prijave za zlostavljanje i zanemarivanje vrlo je osjetljivo. Često se događa da službe koje su u puno većem kontaktu s djecom oklijevaju u prijavi jer imaju određene strahove: koliko je točna primarna procjena, kako se obitelji može pomoći, hoće li se išta promijeniti i može li sustav uopće zaštiti dijete − samo su neka od pitanja koja muče osobe koje dolaze u kontakt s djecom. Važno je naglasiti da je svaka obitelj posebna, ima svoje specifične potrebe i probleme. Ponekad jednostavno nema dobroga i lošega rješenja, nego svaki postupak nosi sa sobom pozitivne, ali i negativne posljedice. Odrasli su ti koji donose odluke, a djeca su ta koja trebaju biti zaštićena.