Odgoj bez tjelesnog kažnjavanja

Kontekst u kojem danas roditelji odgajaju djecu uvelike se razlikuje od onog u kojem su nekada i sami bili odgajani. Iako je tada tjelesno kažnjavanje bilo prihvatljiva odgojna metoda, danas znamo koje ima negativne posljedice na dijete pa je u većini zemalja, a tako i u Hrvatskoj, zakonom zabranjeno. Često se uslijed nekih dječjih ponašanja, posebice u najranijem djetinjstvu, osjećaju bespomoćno i frustrirano. Ponekad, ne znajući naći drugo rješenje, koriste tjelesno kažnjavanje zbog čega se kasnije i sami osjećaju loše.

No, postavljanje granica djetetu bez tjelesnog kažnjavanja i ostalih ponižavajućih odgojnih postupaka nije samo moguće, već je i nužno, zbog različitih štetnih posljedica koje takvi postupci mogu imati za dijete. Svakom djetetu potrebni su poštovanje, fizička dobrobit, pažnja, povjerenje i ljubav. Odgovaranjem na potrebe djeteta učimo ga da je vrijedno i voljeno te ga pripremamo da se uspješno nosi sa svim razvojnim izazovima.

ŠTO TJELESNO KAŽNJAVANJE, ZAISTA, UČI DJECU - koje su zapravo poruke koje dijete dobiva kada ga roditelj udari? 

• „Kada nešto želim ili sam ljut/a, u redu je nekoga udariti.“ Kao što dijete prateći roditelja uči da je kada negdje dolazi u goste pristojno pozdraviti ili da je pristojno koristiti „čarobne riječi“, tako uči i njegova negativna ponašanja. U skladu s time, ako roditelj udari dijete jer je na njega ljut ili jer želi da prestane dirati daljinski upravljač, uči ga da je u redu i da ono udari neko drugo dijete jer npr. želi njegovu igračku ili igra nije po njegovoj volji.
• „U redu je da me udari netko tko me voli. U redu je i da ja udarim nekoga koga volim.“ Većina roditelja rekla bi da je riječima nemoguće opisati roditeljsku ljubav. Neki kažu da batine koriste „iz ljubavi“ i „za dobrobit“ djeteta. No, time dijete uče da je prihvatljivo da ga i netko drugi, tko ga voli, udari.
• „Trebam se bojati roditelja.“ Svaki udarac, bez obzira je li bio “u dobroj namjeri”, boli. Djeca često znaju reći kako ih batine ne bole samo “izvana” već još više “iznutra”. Zbog njih se osjećaju tužno i uplašeno.
• „Moram se sakriti.“ Najčešći mit o tjelesnom kažnjavanju je da djeca jedino tako mogu naučiti razlikovati dobro od lošeg i da će neka ponašanja jedino tako prestati. Istina je da će dijete tog trenutka najvjerojatnije prestati s tim konkretnim nepoželjnim ponašanjem, no neće naučiti dvije važne stvari – zašto ne smije činiti to što čini i što može raditi umjesto toga. Tjelesnim kažnjavanjem potičemo dijete da to što radi, radi skriveno, zbog straha od posljedica. 

ŠTO RODITELJI MOGU UMJESTO TJELESNOG KAŽNJAVANJA 

• osigurati okolinu u kojoj se dijete može igrati slobodno, bez brige o tome što smije, a što ne smije dirati
• ako se dijete nađe u opasnoj situaciji, roditelj treba jasno i odlučno reći NE te ga može fizički zaustaviti, ali ne i kazniti
• verbalno usmjeriti dijete – reći djetetu što konkretnije što roditelj od njega želi (npr. Molim te da hodaš umjesto da trčiš po stepenicama.)
• fizički preusmjeriti dijete - njegujućim dodirom (djeci u mlađoj dobi ponekad je dovoljno preusmjeriti pažnju s onoga što ne smije nekom igračkom ili prenijeti ga u drugu prostoriju)
  dati djetetu izbor primjeren dobi (npr. Hoćeš li obući plavu ili zelenu kapu?)
• uspostaviti jasna, konkretna, pozitivno oblikovana pravila (npr. smiješ gledati crtić nakon što pospremiš igračke)
• koristiti nagrade umjesto udaraca (nagrade nisu samo materijalne već dapače emocionalne poput pohvale, pažnje, dodira ili privilegije – npr. gledanje najdražeg crtića, zajednički izlet, zajednički odlazak u park, kino…)

Neki roditelji kažu kako stručnjaci (a i zakoni) previše govore o pravima djeteta, a premalo o pravima roditelja. U skladu s time, smatraju kako imaju potpuno pravo tući svoju djecu i da se nitko drugi u to ne bi trebao uplitati. No, važno je da se roditelji zapitaju – ako je u redu reagirati kada svjedočimo tome da jedna odrasla osoba udara drugu, zašto nije u redu reagirati kada odrasla osoba tuče dijete?