Sukob roditelja sa zakonom i posljedice njegove osude na kaznu zatvora mogu biti snažan izvor stresa, pa i traume za dijete. Od trenutka saznanja da je roditelj osumnjičen za kazneno djelo i sama procesa suđenja do činjenice da će roditelj možda biti osuđen na kaznu zatvora ili da mora ići u zatvor dijete se suočava s različitim osjećajima.
Može se osjećati zbunjeno i zabrinuto, napušteno i ostavljeno, u strahu od onoga što će se događati ili tjeskobno i tužno zbog gubitka roditelja. Neka su djeca ljuta na roditelja koji ide u zatvor, na policiju, na sud te na cijelu okolinu, neka druga mogu osjećati sram i krivicu za to što se događa ili isključenost od svojih vršnjaka koji nemaju takve obiteljske okolnosti. Djeca su često neizdrživo preplavljena neugodnim emocijama te se osjećaju preopterećeno. S druge strane neka se djeca osjećaju oslobođena straha, nasilja i strepnje vezane uz nasilje u obitelji, alkoholiziranost roditelja ili zlouporabu droga, a neka u svemu vide priliku da se roditelju pomogne i imaju nadu da će se roditelj iz zatvora vratiti promijenjen.
Djeca mogu imati posve različite reakcije i osjećaje vezane uz roditelja i uz posjete zatvoru. Također, na slične situacije djeca mogu reagirati potpuno drugačije; tako će se jedno dijete možda uplašiti pravosudnoga policajca na ulazu u zatvor, a drugo će na istu situaciju reagirati posve mirno ili čak sa znatiželjom. Svako je dijete drugačije i ima drugačiju sliku i emocionalne reakcije na cjelokupnu situaciju.
Neki od osjećaja koji se često javljaju i mogu biti vrlo preplavljujući jesu:
KRIVNJA
„Zbog toga što nisam bila dobra i slušala što mi se kaže, moj je tata sada u zatvoru.”
U ranoj dobi djeca su usmjerena sama na sebe, a u svojem promatranju svijeta i okoline pripisuju sebi odgovornost za vanjske događaje. To je normalna razvojna faza kroz koju sva djeca prolaze. No neka će djeca zadržati sklonost da sebe okrivljuju za negativne događaje u obitelji, pa će tako gotovo sva postaviti pitanje jesu li ona odgovorna za odlazak roditelja, a neka će misliti da jesu i usprkos početnomu razuvjeravanju. To je povezano s činjenicom što djeca ne razumiju uzročno−posljedične veze tako da sva događanja iz okoline povezuju sa sobom. Iznimno je važno prepoznati osjećaj krivnje kod djeteta i stalno djetetu naglašavati da nije odgovorno za odvajanje od roditelja. Topao i podržavajući stav roditelja koji se nalazi na izdržavanju kazne pomoći će da se dijete nosi s teškom emocijom krivnje.
STRAH
„Zatvori imaju sive zidove i crne rešetke i jedan krevet koji visi na lancima...tamo su ljudi jako tužni…” (Leila, 8)
U ovakvim situacijama javlja se strah za dobrobit i sigurnost vlastita roditelja koji je dodatno naglašen u slučajevima kada dijete ne zna što se događa s njegovim roditeljem. Također, strah može biti vezan uz napuštanje te brigu o tome tko će sada preuzeti obveze koje je do sada roditelj obavljao.
Anketa koju je udruga Roda provela s djecom različita uzrasta pokazuje da djeca najčešće imaju viđenje zatvora kao „strašna mjesta“ koje je vrlo vjerojatno potaknuto filmovima i stajalištem odraslih o tome tko ide u zatvor i zašto. Djeca mlađe dobi imaju strahove koji mogu biti povezani s imaginarnim stvorenjima, događajima ili natprirodnim pojavama. Zatvor je kao mjesto pogodan za stvaranje različitih negativnih fantazija koje mogu biti velik izvor stresa, pogotovo prigodom posjeta.
Za razumijevanja straha u djece važno je uzeti u obzir da ona često strahuju od nepoznatih lica, razdvajanja od roditelja i uniformiranih osoba. Sve su to situacije koje su javljaju prilikom ulaska u kazneno tijelo te je djecu potrebno na to pripremiti.
Važno je da im se na jednostavan način i u skladu s dobi objasni koja je procedura ulaska u zatvor te što mogu očekivati – treba ih pripremiti na mogućnost čekanja posjeta i pregledavanja te im unaprijed reći koliko će posjet trajati i što će se tamo događati.
Također je poželjno prethodno se informirati koji se predmeti mogu unijeti u zatvor kako bi u posjet došli pripremljeni te bez nepotrebnih stvari koje će oduljiti i otežati proceduru ulaska.
LJUTNJA
„Zbog toga što nas je ostavio sada ja moram rješavati glupe dječje probleme svoje braće i sestara.”
Ljutnja je vrlo dominantna emocija koja se često u djece javlja kada se prisilno odvajaju od roditelja, zbog čega ne mogu zadovoljiti svoje potrebe za povezanošću i bliskošću. Dijete se može ljutiti na roditelja zatvorenika, na policiju, na sud, na žrtvu kaznenoga djela…
Ljutnja se može javiti nakon osjećaja straha od napuštanja, a reakcija je na osjećaj bespomoćnosti. Ljutnja može iskriviti i otežati način razmišljanja te komunikaciju s drugima. Može dovesti do smetnji u koncentraciji i porastu konfliktnih situacija jer se postupci drugih percipiraju kao provokacija i napad.
Važno je naučiti upravljati ljutnjom i ne dopustiti da emocija preuzme kontrolu u ponašanju. To je važna životna lekcija kako za djecu, tako i za odrasle. Prvi je korak stvoriti prostor za njezino izražavanje i ne osuđivati dijete zbog emocija koje osjeća. To ne znači da mu treba tolerirati agresivna ponašanja i opravdavati postupke, nego mu dopustiti da se izrazi
Djetetu treba pomoći da energiju koja se stvara u ljutnji preusmjeri na neke druge aktivnosti koje će mu pomoći da se s emocijom nosi. To mogu biti sportovi koji zahtijevaju veći fizički napor ili tehnike opuštanja. Potrebno je detektirati koje su to situacije koje izazivaju ljutnju te djetetu pomoći da ih samo prepozna. Nakon što se osvijeste okidači za ljutnju, može se raditi na različitim strategijama izražavanja ljutnje na prikladniji način bez agresije prema drugima ili zatomljivanja emocija u sebi.
SRAM
„U školi će mi se svi rugati kad saznaju da mi je tata u zatvoru.”
Sram se često javlja uz osjećaj krivnje kada se djeca osjećaju odgovornima za ponašanja roditelja, ali također može biti i zbog stigme koju nameće okolina. Djeca čiji su roditelji bili ili se trenutačno nalaze na izdržavanju kazne zatvora odrastaju s pritiskom da i njih čeka ista sudbina. Ponekad je to osjećaj koji dijete samo stvori, a ponekad je nametnut od okoline koja nije podržavajuća.
Sram može biti reakcija na društvenu stigmu koja proizlazi iz reakcije okoline koja je ponekad osuđujuća prema cijeloj obitelji. Česte su situacije da se djecu čiji su roditelji u zatvoru etiketira kao drugačiju, djecu s nepoželjnim osobinama, kao djecu koja „ne spadaju među nas.” Za prevladavanje takvih stresnih situacija potrebna je potpora i podrška ne samo djetetu nego i cijeloj obitelji.
Situacije u kojima se roditelj mora odvojiti od djeteta zbog izdržavanja kazne zatvora često sa sobom nose vrlo intenzivne emocije. Svako dijete može imati različite reakcije na roditeljevo izdržavanje kazne, kao što već imaju različite obiteljske situacije. Kako bi mogli pružiti djetetu podršku važno je imati svijest o tome što bi ga moglo mučiti i gdje mu treba pomoći.
Prvi korak je prepoznati i prihvatiti emocije djece te o njima otvoreno s djecom razgovarati. Odrasli često zaboravljaju da djeca gledaju na svijet kroz svoju “dječju perspektivu”. Što se krije iza toga najbolje je provjeriti sa svakim djetetom posebno. A za sve ostalo tu su zagrljaji, razgovori i ohrabrivanja.
Literatura:
Orehovec, J. (n. d.) Ne mogu kontrolirati ljutnju − Tesa. [online] Tesa. Dostupno na: http://www.tesa.hr/psiho-teme/612/
Djeca čiji su roditelji u zatvoru, Europska stajališta o dobroj praksi (2015) ur. M. Gabelica Šupljika, hrvatsko izdanje priručnika Children of Imprisoned Parents, European Perspectives on Good Practice (2014) Zagreb: Pravobranitelj za djecu RH; Paris: Children of Prisoners Europe.
Đorđević, M. (2014) Ljutnja. [online] Istraži Me. Dostupno na: http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/ljutnja/
Greenspan, I. S. (2003) Vještine igrališta: Razumijevanje emocionalnog života vašeg djeteta. Lekenik: Ostvarenje.
Hairston, C. F. (2009) Kinship care when parents are incarcerated: What we know, what we can do. A review of the research and recommendations for action. [online] The Annie E. Casey Foundation. Dostupno na: https://www.aecf.org/resources/kinship-care-when-parents-are-incarcerated/
Hairston, C. F. (2007) Focus on Children with Incarcerated Parents: An Overview of the Research Literature. [online] The Annie E. Casey Foundation. Dostupno na: https://repositories.lib.utexas.edu/bitstream/handle/2152/15158/AECasey_Children_IncParents.pdf?sequence=2
Ajduković, M., Kregar Orekšović, K. i Laklija, M. (2007) Teorija privrženosti i suvremeni socijalni rad, Ljetopis socijalnog rada, 14(1), str. 59−91. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/11494
Projekt moto#R - Motiviranjem i osnaživanjem do resocijalizacije financiran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda, te sufinanciran sredstvima Ureda za udruge, a Roda ga provodi u partnerstvu s Hrabrim telefonom, Statusom M i Studentskim savjetovalištem Ekonomska klinika.